„Serijski“ putnik Ivan Rako: “Samo putujte!”
Nakon uspješno završenog relija Budapest-Bamako, popričali smo s Ivanom Rakom kako bi saznali male tajne velikih putnika.
Ivan Rako
Razgovor s Ivanom Rakom napravljen je tijekom prvog sunčanog dana u ožujku, par tjedana nakon što se vratio s relija Budapest – Bamako.
HFHS – Našli smo se s Ivanom Rakom, popularnim Icom, kako bismo popričali o njegovom zadnjem putovanju. Ico, ako se ne varam riječ je o reliju Budapest – Bamako?
IR-Da, riječ je o humanitarnom reliju koji je išao od Budimpešte do Bamaka…Odnosno, tradicionalno je taj reli završavao u Maliju, no ove godine zbog sigurnosne situacije završio je u Gambiji, pa je ove godine bio na relaciji Budimpešta – Banjul. Ukratko, to je vožnja od otprilike 9000 kilometara koja traje nekih 17 dana od Budimpešte do Gambije. Treba naglasiti da je taj reli humanitarnog karaktera, jer se skupljao novac za izgradnju nekoliko bunara u Gambiji, osim toga natjecatelji su nosili pakete humanitarne pomoći koje smo dijelili putem. Sudjelovalo je 150 timova raspodijeljenih u 4 kategorije: natjecateljska kategorija s 20 vozila za brzu vožnju, kategorija 4×4 touring koja je išla istim putem kao natjecateljska, ali nije bilo bitno vrijeme, cestovna kategorija i spirit kategorija. Mi smo sudjelovali u kategoriji 4×4 touring čija ruta je išla za trkaćom kategorijom, stajali smo i spavali na istim mjestima osim u Mauritaniji gdje smo bili odvojeni.
HFHS – Znači tijekom putovanja ste spavali u kampovima, šatorima, vrećama za spavanje?
IR – Bilo je svega…Spavali smo većinom u kampovima, u Maroku smo spavali u malim hotelima koji su bili nedaleko od kampa. Cijena tih hotela je bilo iznimno niska, ali nama se isplatilo jer smo se tamo mogli oprati, naspavati i srediti stvari. Kad smo došli u Mauritaniju i Senegal spavali smo u kampovima. Samo da pojasnim razlikuju se kamp i bivak, u kampovima postoji neka osnovna infrastruktura poput WC-a i tuša, dok je bivak puno jednostavniji. Imali smo dosta bivaka po putu. Ostao mi je u pamćenju jedan bivak, pored nekog sela, ispod šume baobaba.
HFHS – Kako ste uopće došli na ideju sudjelovanja na ovakvom reliju?
IR – Pa čuo sam za taj reli i prije, ali prijatelj Ljubo Zdjelarević je odlučio s prijateljem Gonzom ići na taj reli i nedostajala im je treća osoba zbog pokrivanja troškova. Sjetili su se mene i tada smo oformili tim koji se zove Rally Dogs u sastavu Goran Turković, Ljubo Zdjelarević i ja. Pripreme su trajale otprilike godinu dana. Za početak smo morali kupiti auto i pripremiti ga za put. Kupili smo ga i tako je krenulo.
HFHS – Na vašoj FB stranici Rally Dogs ste redovito izvještavali o svojem napretku, popravcima auta i nezgodama na putu. Koliko su takve situacije utjecale na kvalitetu putovanja i kompletnog doživljaja?
IR – Na početku smo imali jedan problem s autom tzv. death wobble, čudna trešnja vozila pri brzinama od 60-80 km kada se auto stravično počeo tresti. Kada se pri takvoj brzini auto trese to nije nimalo ugodno. Te vibracije se ne mogu zaustaviti sve dok se brzina auta ne spusti ispod 40 km na sat. Ta situacija je iznimno neugodna jer se trese volan i imaš osjećaj kao da će se auto raspasti. Pokušali smo to riješiti prije samog putovanja u Zagrebu i Vrbovcu, mijenjali smo ležajeve na autu, mijenjali smo selen blokove, sve smo pokušali i nitko to nije uspio riješiti. Na kraju smo taj problem uspjeli otkloniti 4. dana putovanja u Maroku. Došli smo u kamp u Maroku, točnije u planinama Atlasa, gdje je već bilo desetak auta na dizalicama koje su lokalni mehaničari šarafali. Mi smo im opisali problem i oni su rekli da će popraviti ujutro. I ujutro je stvarno mehaničar uzeo čekić, pilu, zamijenio neke dijelove i do kraja puta je auto normalno vozio.
HFHS – Jesi li tijekom ovog putovanja bio na nekom mjesto koje ti je ostalo u sjećanju?
IR – Tijekom ovog putovanja promijenili smo dosta država i prirodnih krajolika tako da mi teško navesti jedno mjesto, ali u principu me najviše fascinirala Mauritanija muslimanska država koje je većinom pustinja, gdje je zabranjen alkohol, tamo je ropstvo ukinuto 1981. godine. U takvoj državi do sad nisam bio. Zemlja je skoro cijela u pustinji i praktički nismo vidjeli sunce zbog pješčane izmaglice. Mauritanija mi je definitivno ostala u posebno sjećanju. Osim nje mogao bih izdvojiti Senegal i Gambiju. To su totalno drugačiji krajolici, pogotovo Gambija jer je cijela država uz tok rijeke Gambije, sve je puno zelenila, bujnog raslinja, potpuno druga vrsta priroda.
HFHS – Rekao si nam da je reli bio humanitarnog karaktera pa ste vjerojatno imali kontakte sa lokalnim stanovništvom. Možeš li nam reći kako je to izgledalo?
IR – Imali smo dosta kontakata. Na primjer, podijelili smo humanitarnu pomoć u jednoj školi u Mauritaniji u obliku školskog pribora. Zatim u selima u Senegalu i Gambiji…Problem je tome što u većini tih mjesta ne pričaju engleski stoga je jako teško ostvariti neki kontakt sa lokalnim stanovništvom osim u Gambiji jer je ona bivša britanska kolonija, dio Commonwealtha gdje se priča engleski i bilo je zanimljivo komunicirati sa lokalnim stanovništvom. A u drugim državama je bilo komunikacije i rukama i nogama. No, bilo je zanimljivo doći u neko selo i podijeliti djeci lopte za nogomet, pelene, higijenske potrepštine poput šampona, gelova za tuširanje, sapuna, u principu osnovne proizvode za higijenu.
HFHS – Jesi li tijekom ovog putovanja bio na nekom mjesto koje ti je ostalo u sjećanju?
IR – Tijekom ovog putovanja promijenili smo dosta država i prirodnih krajolika tako da mi teško navesti jedno mjesto, ali u principu me najviše fascinirala Mauritanija muslimanska država koje je većinom pustinja, gdje je zabranjen alkohol, tamo je ropstvo ukinuto 1981. godine. U takvoj državi do sad nisam bio. Zemlja je skoro cijela u pustinji i praktički nismo vidjeli sunce zbog pješčane izmaglice. Mauritanija mi je definitivno ostala u posebno sjećanju. Osim nje mogao bih izdvojiti Senegal i Gambiju. To su totalno drugačiji krajolici, pogotovo Gambija jer je cijela država uz tok rijeke Gambije, sve je puno zelenila, bujnog raslinja, potpuno druga vrsta priroda.
HFHS – Rekao si nam da je reli bio humanitarnog karaktera pa ste vjerojatno imali kontakte sa lokalnim stanovništvom. Možeš li nam reći kako je to izgledalo?
IR – Imali smo dosta kontakata. Na primjer, podijelili smo humanitarnu pomoć u jednoj školi u Mauritaniji u obliku školskog pribora. Zatim u selima u Senegalu i Gambiji…Problem je tome što u većini tih mjesta ne pričaju engleski stoga je jako teško ostvariti neki kontakt sa lokalnim stanovništvom osim u Gambiji jer je ona bivša britanska kolonija, dio Commonwealtha gdje se priča engleski i bilo je zanimljivo komunicirati sa lokalnim stanovništvom. A u drugim državama je bilo komunikacije i rukama i nogama. No, bilo je zanimljivo doći u neko selo i podijeliti djeci lopte za nogomet, pelene, higijenske potrepštine poput šampona, gelova za tuširanje, sapuna, u principu osnovne proizvode za higijenu.
HFHS – A kakva vam je bila situacija sa prehranom i pićem? Jeste li nosili hranu sa sobom ili ste se hranili putem?
IR – Imali smo sa sobom nešto suhih vojničkih obroka i tjestenine koju smo kuhali u kampovima putem, ali pokušavali smo što više jesti sa lokalnim stanovništvom. Većinom su to bila neka jednostavna autohtona jela poput tajin-a u Maroku koji se radi u specifičnoj glinenoj posudi s piletinom,krumpirom, raznim povrćem. Jela sa rižom su dosta popularna u Senegalu i Gambiji tako da smo tamo jeli Benechin, Domodu i Yassu…Yassa je piletina ili govedina sa umakom od luka, Benechin je sa umakom od rajčice, a Domoda je vrlo zanimljiva jer je glavni sastojak kikiriki. Zanimljivo je da je najveći BDP Gambije, uz turizam, kikiriki. Većina ljudi tamo koji tijekom sezone rade u turizmu,ostatak godine radi na farmama kikirikija.
HFHS – Kakva je bila situacija sa zabavom na putu? Jeste li imali priliku vidjeti kako se ljudi tamo zabavljaju? Što rade u slobodno vrijeme?
IR – U početku nismo imali vremena jer su prve dionice puta bile duge i završavali smo ih kasno u noć. No, kasnije dionice putovanja su bile kraće, oko 100-200 km tako da smo ustajali rano ujutro i do podneva smo uspjeli doći do sljedećeg kampa. Kada su dionice bile 600 km onda nam se činilo kao da putovanju nema kraja. U Gambiji smo imali priliku izaći van jer je etapa završavala u turističkom mjestu pored Banjula i tamo je Seregambija gdje je bilo dosta klubova. Tamo smo imali i završni tulum, podjelu nagrada i druženje tako da je bilo dosta zanimljivo izaći van i upoznati lokalnu kulturu.
HFHS – A kakav je bio odnos sa drugim natjecateljima? Jeste li se međusobno pomagali ili je bilo otvoreno rivalstvo?
IR – U ovom reliju nema rivalstva! Poanta nije s nekim se utrkivati nego je poanta doći do kraja i često smo drugim natjecateljima pomagali putem, npr. kada je nekome trebala pomoć sa alternatorom ili slično. Mađarsku ekipu smo čak i šlepali pored glavnog grada Mauritanije nekih 30 km do mehaničara. Manje više smo se družili u kampovima sa drugim natjecateljima. Tamo je znalo biti 200-250 ljudi iz 40 država svijeta tako da smo tamo imali priliku upoznati se malo bolje. Najviše je bilo Mađara jer je bio ipak mađarski reli, ali bilo je ljudi iz raznih država poput Japana, Litve, čak i Rusije. Iz Hrvatske je čak bilo 3 ekipe. Tim Tesla koji zbog problema sa napajanjem sa strujom nije išao glavnom rutom relija nego su morali prilagoditi svoj put prema mjestima gdje su se mogli napuniti strujom. Drugi tim je bio MyLife4Kids, ekipa iz Varaždina i Virovitice koji su još u Francuskoj imali udes pa su morali čekati 4 dana dok se auto nije popravio. Oni su nas pratili tijekom skoro cijelog relija sve dok se nismo uspjeli uloviti u Mauritaniji, ali zbog problema sa autom smo tek na granici sa Gambijom nastavili voziti zajedno do kraja putovanja. U principu, svi natjecatelji su se pratili i međusobno pomagali. Čak i u pravilima stoji da se mora stati i pitati treba li pomoć čak i ako su ljudi nepoznati.
HFHS – A sad jedno potpuno drugačije pitanje…naime, poznat si po tome da si pravi zaljubljenik u putovanja i lakše je nabrojati zemlje u kojima nisi bio. Koja ti je sljedeća destinacija?
IR – A nije, nije! Još nisam bio u pola svjetskih država. Bio sam 92 države od 195 tako da još imam za putovati. Trenutno se spremam u Alžir, baš sam danas preuzeo vizu. Idem tamo kratko jer se na jug Alžira baš i ne smije ići zbog opasne situacije sa teroristima. Prijatelj i ja idemo na obalni dio, ne planiramo baš po unutrašnjosti, idemo tamo samo zabosti zastavicu.
HFHS – A od svih zemalja na svijetu koje ti je „dream place to go“, odnosno gdje bi baš želio otići?
IR – Uh, dobro pitanje… Plan mi je tijekom života posjetiti sve države svijeta, ali to je samo plan. Hoću li stići to napraviti, nije nužno. Moj način je da se pozicioniram na jedan dio svijeta i onda ga temeljitije proučavam . Zadnjih par godina me zanima Azija i tamo sam se već dosta „šmucao“…evo, planiram ove jeseni otići drugi put u centralnu Aziju i posjetiti Uzbekistan. Prije par godina sam bio u Kirgistanu, Tadžikistanu i Kazahstanu i sada bi volio dopuniti te „stanove“ do kraja, vidjeti Pakistan, Turkmenistan i Afganistan. Sada sam nekako dovršio Afriku iako mi je namjera 2020. još jednom sudjelovati na reliju, ali bi drugačije planirao putovanje. Kupio bi svoj auto za putovanje i nakon relija bi produžio nekih 3-4 tjedna dalje prema Maliju, Burkini Faso ili neki dio zapadne Afrike koji me još zanima.
HFHS – Evo, ovo je odmah i poziv za sponzore ukoliko žele podržati tvoj sljedeći reli.
IR – Ha, ha, ha…zašto ne?
HFHS – Hvala Rako, imam samo još jedno dva pitanja. Većina ljudi ne zna da tijekom svojih putovanja često navratiš kod lokalnih brijača pa me zanima gdje si bio na ovom putovanju i kakvo je iskustvo brijanja u Africi?
IR – Ha, ha, ha…da, ja uvijek imam praksu da odem do lokalnih brijačnica gdje god se nalazio. U Zagrebu jednom tjedno odem na brijanje pa sam ostatak tjedna miran tako i na putovanjima svakih 7 do 10 dana odem do brijanje u lokalni barber shop da probam kakva je njihova usluga. Ovaj put sam bio u Zapadnoj Sahari i brijač me obrijao stvarno dobro, sa britvom i bilo je odlično. Bio sam i u Gambiji na tržnici i tamo me lokalni brijač obrijao jednokratnim britvicama…eto, ako ništa drugo barem sam probao brijanje u Gambiji.
HFHS – A sada jedno pitanje za kraj…imaš li možda neki savjet za ljude koji se spremaju na neko slično putovanje?
IR – Pa, reli je drugačija vrsta putovanja i zahtijeva detaljnu pripremu i svi oni koji vole duge vožnje autom definitivno trebaju isprobati. Ali to nikako nije klasično backpackersko putovanje gdje uzmeš putovnicu, kupiš avio kartu, staviš naprtnjaču na leđa i odeš. Morali smo dosta toga pripremiti, poput prilagodbe auta, i zahtijevalo je dosta vremena. Ono što bi definitivno savjetovao je da bilo tko koga zanima ovakvo putovanje popriča sa ljudima koji su to proživjeli. Mi smo imali sreću što je drugi tim već 2 puta bio na tom reliju pa smo onda dosta informacija saznali od njih. Kod priprema smo bili dosta detaljni i radili smo po pravilima što je rezultiralo sa time da smo bili previše pripremljeni, imali smo dosta stvari koje nam uopće nisu trebale…no, bolje biti prepripremljen nego nespreman. Ako se netko sprema na takav reli neka nam se javi,pita, vrlo rado ćemo podijeliti svoje iskustvo. A što se tiče savjeta za druge…Samo putujte! Upoznajte nove zemlje,nove ljude, nove jezike,nove kulture…Samo putujte!
